Otac je moj, osjećam to, u istom vozu
Posjetio me je u snu, krv mi poteče iz nosa
Zamalo da se ugušim, ali potom shvatih -
to bila je opomena protiv nekog još jačeg udarca
Izjutra izlazim u hodnik -
i kao da mu čujem glas među putnicima
No kako da ga prepoznam, kad ga ne poznajem?
Znači, predstoji mi da čekam, opet da mi se javi
Voz, za divno čudo, uopšte ne kasni -
juri tačno prema sadašnjosti, u sekundu
(samo da je ne prestigne i nestane u budućnosti
a onda se opet vrati odakle je krenuo?)
Na kraju ipak, pristižemo na cilj -
nepoznata stanica nekog velikog grada!
Propuštam sve putnike da sidu
no niko me ne prepoznaje, niti čeka…
Polazim za njima do izlaza za grad
i tek kad sam stao na prvi pješački prelaz
shvatih – moj otac je bio (ne u vozu već) sam voz
a put – konac odmotan s vretena fortune-majke.
Iz knjige Ostrvo na kopnu, izabrane pjesme, Cetinje, 2017.
S makedonskog preveo Duško Novaković
